razgovarala: Maggie D’Franky
Zagrebački punk rock bend ‘Ministarstvo napada’ jedan je od bendova koji je osigurao nastup u finalu 18. HGF-a u Vintage Industrial Baru. Bend čine Tomislav Magdić, Vjeran Magdić, Krešimir Magdić i Vedran Jazbec. Evo što su nam rekli o sebi…
Za početak, recite nam koga to napadate, zašto takvo ime benda i tko ga se sjetio?
Ime je zapravo „pervanovsko“, potječe iz jedne emisije Zločeste djece s početka devedesetih gdje je spomenuto Ministarstvo napada umjesto Ministarstva obrane. Ustvari je u vrijeme nastajanja benda provokativno ime bila reakcija na tadašnji status glazbe u Hrvatskoj, što je opisano u našem manifestu „A zašto MN?“ koji se nalazi na našoj facebook i web stranici. Danas je više-manje isto, stoga ponosno nosimo ime Ministarstvo Napada.
Postavu čine tri brata i prijatelj? S obzirom da se prezime Magdić provlači kroz tri imena… 🙂 Uz to, tko je glava benda, ako uopće postoji?
Tri brata i kum! Dakle, Ministarstvo Napada je u potpunosti obiteljski bend. Glava benda je Krešo zato što je on najželjniji slave, a ostatak benda služi samo kao zvučna kulisa njegovom neukrotivom egu, hehehe… A sad ozbiljno, zapravo glavnu riječ u bendu vode naše pjesme jer da nema njih, već bismo se davno raspali.
S obzirom na to da postojite od 2006. godine, opišite nam malo kako ste započeli s bendom, gdje ste sve svirali i što vam je ostalo u posebnom sjećanju. Također, tko je zaslužan za tekstove, a tko za glazbu?
Nakon raspada prethodnog benda i jednogodišnje pauze od sviranja autorskih pjesama, Vedran i Krešo zaključili su da ipak ne mogu bez svirke i odlučili osnovati bend koji će svirati autorske pjesme bez puno filozofije i kerefeka. Tada nam se odmah priključio i Momo koji je već neko vrijeme mlatio bubanj u prazno. Nakon nekog vremena pridružio se i Vjeran (treći brat) tako da smo prvi koncert odsvirali kao četverac. Većinu pjesama piše Vedran (tekst i glazba), ali se u autorskom smislu tu priključuje i Vjeran. Sve aranžmane radimo zajednički na probama. Do sada smo svirali po zagrebačkim klubovima Praćka, Sax, Hard Place, Spunk… U posebnom sjećanju nam je ostala svirka u Hard Place-u gdje smo bili predgrupa Zadrugi. Tada nas je neka ekipa u prvom redu tražila da sviramo bis (?!?) za Tustu koji se borio protiv opake bolesti. Iako smo bili samo predgrupa, odsvirali smo još jednu pjesmu najjače što možemo s time da je gitarist svirao bez jedne ili čak dvije žice potpuno raštiman – al’ smo razvalili! 🙂
Jeste li od početka znali u kojem se glazbenom pravcu želite kretati ili ste se tek kasnije odlučili za punk rock? Imate li zajedničke glazbene uzore?
Zapravo je nekako taj punk rock ispao iz potrebe za sviranjem pjesama sa stavom i porukom i, kao što smo već rekli, bez puno filozofije i kerefeka. Mi bismo radije rekli da je to glazba koja u sebi ima utjecaje punka, rocka i bluesa. Inače, Krešo je „najstariji brat“ koji je nekad davno počeo slušati punk i to je vjerojatno imalo utjecaj na ostalu dvojicu braće… A i kuma, kojeg je upoznao tek kasnije, na faksu. No nitko od nas za svoj gušt ne sluša istu glazbu, iako smo svi odrasli uz ono što su slušali naši starci – Beatlese, Stonese, Hendrixa… Nemamo svi u potpunosti iste glazbene uzore pa tako u aranžmanima pjesama koje zajednički radimo svatko vuče na neki svoj „podstil“.
Kako vam je bilo nastupati u Regeneratoru, jeste li zadovoljni? Jeste li očekivali pobjedu ili ste ostali šokirani u trenutku kad ste shvatili da ste prošli dalje?
U Regeneratoru nam je bilo odlično – organizator se zaista potrudio, a atmosfera je bila ležerna i ispred i iza pozornice. Jedan bend u natjecateljskoj konkurenciji je otkazao nastup, a ostali smo si bili nekako poznati, tako da neke napetosti uopće nije bilo. Na kraju je ispala odlična fešta – kad je svirao Biciklić, kao posljednji bend večeri, svi smo bili na pozornici.
Prolazak dalje? Uvijek očekujemo prolazak dalje, hehe… Ma zapravo je vrlo nezahvalno o tome govoriti, no jedan bend u konkurenciji je svirao u toj postavi tek mjesec dana, a od drugog smo prije godinu dana „izgubili“ u konkurenciji za najgori bend u Hrvatskoj pa zaključite sami jesmo li bili šokirani ili ne. 🙂
Kako gledate na ostale demo bendove koji se natječu na HGF-u te što mislite kakva je konkurencija?
Kako smo poprilično zatrpani obiteljskim i poslovnim obavezama, ne stignemo baš pratiti i analizirati konkurenciju. Onako letimičnim pregledom, dolazimo do zaključka da dosta bendova koji dobro zvuče stvaraju glazbu na engleskom jeziku, pa se pitamo što fali hrvatskom? Zar toliko naših autora glazbe „sanja“ na engleskom? Ne znamo gdje bi sada npr. bilo Hladno pivo da Mile Kekin piše i pjeva samo na engleskom…
Što smatrate svojim najvećim dosadašnjim uspjehom i zašto?
Jedan od naših najvećih uspjeha je prolazak i svirka u finalu HGF-a 2009. godine. Završetak tog HGF-a je početak naših najvećih uspjeha kada se u bendu rodilo prvo dijete. Trenutno ih je deset i njih obavezno spomenemo na svakom nastupu. Doduše, ti naši najveći uspjesi su uzrokovali to da smo od tada drastično reducirali bavljenje bendom, ali ne damo se, evo već nakon pet godina smo se ponovno prijavili na HGF i opet prošli u finale! 🙂
Na čemu trenutno radite i koji su vam planovi za skoriju budućnost?
Trenutno pokušavamo konačno snimiti jednu pjesmu u studiju i napraviti za nju spot, a u skorijoj budućnosti nam je želja snimiti sve naše pjesme koje sviramo već godinama i izdati album.
S kime biste voljeli surađivati i dijeliti pozornicu, postoji li neki određeni bend/glazbenik?
Željeli bismo ponovno svirati sa Zadrugom, a i ovaj zadnji nastup s Biciklićem nam se svidio tako da bismo i to ponovili. Voljeli bismo zasvirati i s FNC Diverzantom.
I za kraj, kako vi ipak stvarate pjesme na hrvatskom jeziku, što mislite o hrvatskoj glazbenoj sceni?
Uh, dosta nezgodno pitanje. Prema našem mišljenju hrvatska glazbena scena je dosadna, dosadna i dosadna. Naime, čini nam se da su najbolji bendovi koji nose scenu tu već petnaest, dvadeset i više godina, a nema nekog dovoljno inventivnog i toliko zanimljivog da bismo mi „ostavili doma žene i djecu“ jer bi tog nekog „baš trebalo vidjeti kako svira na koncertu“ (uz dužno poštovanje iznimkama kojih ima i koje potvrđuju pravilo). Naravno, naše mišljenje treba uzeti s rezervom jer mi sami nismo baš puno napravili da to pokušamo promijeniti, a i znamo da nije lako. Zato bismo bendovima, koji vjeruju u svoje pjesme i priču, poručili da budu uporni i ne odustaju jer će se samo tako stvoriti nova vrijednost, a time i obogatiti scena.