razgovarala: Maggie D’Franky
Jedni od finalista HGF-a koje ćemo slušati u Vintage Industrial Baru djeluju pod imenom ‘Helika’. Bend čine Dario Jazbec Hrvatin (vokal, gitara), Andrej Hrvatin (perkusije, puhački instrumenti), Stojan Kralj (bas), Špela Huzjak (violina) i Aljaž Tulimirović (gitara), a ovom su nam prilikom rekli nešto više o bendu pa bacite oko. 🙂
Što znači ime ‘Helika’ i kako ste ga smislili, krije li se neka zanimljivost iza toga?
Andrej: Helika znači svjetlost i dobra energija! :)))
Dario: Ja sam uvijek želio imati bend pa sam mu tako našao ime puno prije nego sam našao nekoga da svira u njemu. Tražio sam nešto kratko, zapamtljivo i s dobrim značenjem. Ja obožavam čudne riječi i izraze te si najdraže ili zapamtim ili zapišem. Kada sam naletio na riječ „helika“ bila je to ljubav na prvi pogled jer je to naime vrsta posebne moći kojom su Kwakiutl (sjevernoamerički indijanski narod) šamani koristili za liječenje ljudi. Tako da ne znači svjetlost i dobra energija kako je rekao Andrej, ali nije ni daleko od toga.
No to nije sve, jer u međuvremenu sam saznao da je Helika i jedan od Jupiterovih mjeseca, a u umjetnom jeziku Glosa „helika“ znači i propeler, odnosno spirala. Dakle ime savršeno metaforično opisuje i našu glazbu.
Kako ste osnovali bend, tj. kako je tekao odabir članova? Ipak ste slovensko-hrvatski bend pa koja je vaša priča? Koliko ste poznati u Mariboru?
Andrej: Lutrijom… U Mariboru smo legende! Odnosno, ritam sekcija je legendarna!
Dario: Hehehe, život je lutrija… No, eto malo sapunice za vaše čitatelje. U biti ja sam se na drugom koncertu svog bivšeg benda Kimiko (za kojeg ste sigurno čuli) zaljubio u svoju sadašnju ženu Katju te sam se preselio u Maribor. U koferu sam imao nešto odjeće, fotografiju Beatlesa i hrpu pjesama tako da sam s Andrejem, koji je Katjin brat, osnovao bend, odnosno počeo ostvarivati bend koji sam dakle godinama prije osnovao sam sa sobom.
U prvoj inkarnaciji je na basu bio Marko Širec, jedan odličan basist i osoba, s kojim smo i snimili naš još aktualan prvi album. Kako je album pun različitih tekstura i zvukova, za live nastupe nam je kao triu dosta toga falilo tako da sam ja instinktivno u bend pozvao Špelu koja je odlična violinistica i koja je naravno donijela nešto skroz novo i drugačije u naš zvuk, što je nama super.
Uskoro nakon toga, Marko nije više imao vremena da se Heliki posveti koliko bi htio tako da smo potražili novog basista, kojeg smo našli u Stojanu, koji je dugo godina Andrejev kolega. On je u biti vrlo različit basist od Marka, ali smo se odlično našli i opet je donio neki svoj zvuk, ogromnu hrpu efekt pedala i promijenio nas, što je nama super.
I na kraju smo skužili da nam još uvijek fali ta neka gitarska tekstura i da bi bilo kul da smo totalno zvučno pokriveni tako da smo preko Stojana našli još i Aljaža, odličnog gitarista koji ima super filing za prave tonove u pravo vrijeme s pravom glasnoćom.
Što se Maribora tiče, mali je to grad tako da se glazbenici među sobom poznaju i mislim da nas mariborski glazbenici znaju i čuli su za nas, široka javnost pa samo što nije. 🙂
Album ‘Djeca kiše’ ste objavili prije godinu dana. Što se događalo u međuvremenu? Primijetila sam da sadašnji basist Stojan Kralj te gitarist Aljaž Tulimirović nisu sudjelovali u radu na albumu, već basist Marko Sirec.
Dario: Album još uvijek nije službeno objavljen jer smo bili sigurni da će hrvatske (ili slovenske) kuće prepoznati svježinu i posebnost materijala – što se nije desilo. Trenutno razmatramo najvjerojatniju mogućnost samoizdavanja jer novaca za financiranje poslovanja poduzeća koje sebe nazivaju izdavačke kuće jednostavno nemamo.
Dakle, ukratko, u toj godini dana nam je otišao prvi basist, violinistica je dobila dijete te smo potrošili to vrijeme da se regrupiramo, nađemo odličnog basista i gitarista te se ponovo dofuramo do puno koncertne forme, što nam je i uspjelo.
Na albumu nije sudjelovala ni Špela, ali to će se naravno sve promijeniti na drugom albumu koji polako nastaje, za sada na papiru. Svi novi članovi su izrazito kreativni s odličnim smisao za aranžmane tako da će drugi album sigurno opet biti nešto drugačije i posebno.
S obzirom na to da tražite izdavača za taj album prvijenac, recite za početak po čemu ste drugačiji od ostalih te kakve su dosadašnje reakcije publike. Zatim, koliko ste radili na njemu, zašto naziv ‘Djeca kiše’, imate li omiljenu pjesmu od njih deset i otkud inspiracija za tekstove? Također, tko je zaslužan za cover albuma te što on simbolizira?
Dario: Puno mojih prijatelja, puno ljudi koje vidim da stvaraju i žive za stvaranje, pa i ja s njima smo zapravo „djeca kiše“. To je izraz koji sam si izmislio, a zapravo opisuje današnju generaciju mladih ljudi koji imaju toliko potencijala i toliko talenata da bi mogli promijeniti svijet u puno bolje mjesto, ali jednostavno još nisu za to spremni ili možda ne žele drugima govoriti što i kako da rade pa zbog toga to ni nije njihova uloga. To je inače konceptualno središnji dio trilogije od koje druga dva dijela/albuma tek čekaju svoj trenutak.
Andrej: Ne obaziremo se na to da budemo drugačiji, samo radimo iskreno i po svom mišljenju dobro. Možda smo malo drugačiji od mainstream većine pop-rock bendova po tome da imamo vrlo širok muzički background, slušamo i uzimamo inspiraciju iz toliko različitih stilova, od alternativnog rocka, popa, folka, world musica, jazza, slobodne improvizacije, suvremene klasične glazbe, eksperimentalne elektronike itd. Na radu na albumu smo potrošili previše vremena, tako da nećemo ni reći koliko je to bilo godina, ali recimo da su neki članovi iz 20-ih došli u 30-e godine… 🙂 Reakcije te malo publike što smo uspjeli upoznati s našom muzikom su vrlo dobre, sviđa im se iskrenost, interesantna melodija i da imaju komadi u zvuku, aranžmanima i u tekstovima neku svoju posebnu Priču… Svaki član benda ima svoju omiljenu pjesmu… uglavnom – Mornari, Rapa Nui, MI3L… pa sve volimo… Cover albuma je radio naš bivši basist Marko Širec, simbolizira neku malo sanjsku i “bajkovitu” atmosferu i more… Neke malo podsjeća na atmosferu “Grinlandije” – mitičkog svijeta Aleksandra Grina iz njegovih knjiga… U nekom takvom svijetu se rađaju i pjesme i ideje Helike.
Dario: Mislim da je Andrej vrlo dobro sve rekao. Na stage-u danas zvučno od ostatka scene najviše odudaraju Andrejeve perkusije (umjesto klasičnih bubnjeva) te Špelina violina na efektima. Ostalo je stvar ukusa. 🙂
Dodao bih samo da sam ja kao glavni autor pjesama oduvijek volio imati sve pod kontrolom, ali od kada je Helika zaživjela u Mariboru kao pravi bend nekako sam se trudio biti otvoren i što više „zen“ tako da sam odlučio prepustiti da se stvar razvija i da svatko doda neki svoj element, što se uvijek i iznova pokazalo kao najbolja stvar za bend.
Što se tiče žanrova koje svirate, imate šaroliku paletu. Svirate pop, rock, etno, folk, elektro i disco, tj. vi ste to nazvali trip-popom, no postoji li jedan koji ipak preferirate?
Andrej: Ne. I svatko od članova je drukčiji, preferira drugačiju muziku i zvuk. Ali nekako “znamo” kad je nešto “Helika zvuk”… kao muzika generalno i to je vrlo intuitivno i iracionalno “znanje” ili “osjećanje” o zvuku…
Dario: Trip-pop je izraz koji sam ja izmislio i ne mogu vjerovati da se nitko prije mene toga nije sjetio. 🙂 Ali to je izraz koji jako generalno opisuje glazbu koju ja volim te koju najradije stvaram. Trip znači nešto malo drugačije, mistično, nešto što te može otfurati u neke druge sfere, a pop zato što na kraju ja isto volim lijepe, melodične stvari i muziku.